logoglavni.png


arsenŠibenik, 1938. - Zagreb, 2015.
Dobitnik Goranova vijenca za 2003. godinu

...Premda doba ludosti i knjiga
Neće postat spomenik u bronci
K'o ''Most beli'' iznad zemnih briga
Uvijek ćemo ostat Goranovci!

Stihovi: T. Bilopavlović, Glazba: Arsen Dedić

Bilo je to hladno i vjetrovito proljeće, poput malog čuda, iznenađenja svakako, odjeknula je vijest da će ove godine Goranov vijenac za poeziju ponijeti poznati glazbenik i pjesnik, ili je možda pjesnik i glazbenik – Arsen Dedić. Godina je 2003. Još smo kao kultura poprilično nevini i tradicionalno nezainteresirani za same sebe, tek nam slijedi posvemašnje obezvrijeđivanje i stanovita propast, ma kako je mi danas nazivali. U svakom slučaju eto nas u Lukovdolu, skromna, kao i uvijek mirna pjesnička karavana, slavimo Goranov rođendan i Vijenac Arsenu Dediću. Za sve one začuđene i pomalo zbunjene ovom počasti jednom pjevaču, nemamo nikakvu riječ, pa ni onu uvredljivu kakvu bi možda zaslužili. Doista, trebalo je malene hrabrosti da se u ono vrijeme ovako odluči, ali nikako drugačije, jasno je danas nadam se svima, i nije moglo. Arsenovi stihovi, pjevani ili govoreni, šaptani ili usput na nekom koncertu rečeni naša su zajednička pjesnička popudbina oduvijek, čini se da su s nama i u onim trenucima kad bismo htjeli biti bez ičega i ikoga. Upravo ta izravnost njegova intimizma, njegovog pjevanja o svim mogućim ljubavnim stanjima, o trenucima monumentalnih samoća i neprilagođenosti, o iskustvu njegova oka koje sve jasnije vidi i nad svime se iznova začudi, njegov gorki lirizam satkan od ružmarina i koprive, morske pjene i šamara, njegova tuga nad svijetom i nad ljudima, dobiva nagradu, sve to u stihovima koji hodaju po rubu pjeva i govorenja, šutnje i nezaborava čeka divni, 940 grama teški Bakićev Vijenac u društvenom domu jedog malenog i od svijeta zaboravljenog goranskog mjesta.
Dvorana je puna, ne stane više niti dijete ni starac, svi su ovdje, samo njega nema, ali uskoro, teško bolestan, pred put u Padovu, slabog i nesigurnog koraka penje se na pozornicu da primi Vijenac. Tadašnji predsjednik Goranova proljeća Branko Čegec, zadržava koju sekundu taj sjajni artefakt u zraku, a onda ga spušta na pjesnikova ramena, oko vrata. Arsen Dedić primio je mnoge nagrade, međunarodne i domaće, između ostalog i talijansku nagradu Tenco, tamo je u društvu Boba Dylana, Loenarda Cohena, Brela i još nekolicine stvarnih pjesnika među glazbenicima. Ovaj Vijenac prima jedva stojeći na pozornici, njegovo lice je sivo, zeleno, tek nakratko ozareno i nakratko živo. Kad ova kratka ceremonija završi on odlazi u bolnicu i počinje borba za njegov život.
Tad, posve neočekivano, uzima mikrofon i odlučuje pjevati, u prepunoj dvorani tišina je poput gromade, veća od ljudi. I Arsen pjeva. Kao što se to čini valjda po posljednji put.
Na kraju tog kratkog programa - Tinov Odlazak, pjesma koja se ruši u tu svoju daljinu, u to svoje tamo na toliko lijep i sudbinski način. Ne mogu si pomoći, dok se pokušavam ne raspasti potpuno, gledam po dvorani, prepunoj, gustoj kao tkanje, svi plaču. Djeca pjesnici plaču. Nastavnici, učiteljice hrvatskog, gradonačelnici i pokoji političar plaču. Pjesnici uz mene, neprilično je da im sad nabrajam imena, plaču. On pjeva, a mi plačemo. Možda je je to sukus cijele stvari, da nas netko na ovaj način očisti od nas samih, da nas promijeni, podsjeti na vlastite možda i prezrene i zaboravljene suze. Da tako bolestan, u oronulom društvenom domu pronađe naše duše i dodirne ih nepogrešivom melankolijom, tugom, snagom jezika i putovanja, možda i posljednjeg.
Nakon toga, razilazimo se, izlazimo i sjedimo u kafiću ispred za spojenim stolovima, on navlači svoju kratku crnu kožnu jaknu, popravlja Vijenac, stavlja na stol, točno ispred Borisa Marune znamo ga po pjesmi Hrvati mi idu na jetra i Sime Mraovića znamo ga po prvom manjinskom romanu Konstantin Bogobojazni, danas obojice nažalost pokojnika, bocu šibenske travarice i uz pozdrav odlazi u crni automobil koji ga čeka, rekoh već, u vjetrovitom i hladnom proljetnom danu u kojem se najednom sve zacrnilo.
Tad nismo mogli znati da će se on vratiti, objaviti nove knjige, pjevati, stvarati i biti među nama. Nismo mogli niti znati da ćemo se s njim konačno pozdravljati jednog vrućeg ljeta, u kolovozu 2015. Da ćemo kao i onda, ostati sami i nekako duboko izgubljeni. A kiše, kiše su se slile u cvjetove agava.

Nastup Akademskog harmonikaškog orkestra 'Ivan Goran Kovačić' u Zadru

Narodni trg Zadar, srijeda 19. kolovoza 2015., početak u 21.00 sat

Na programu: E.Piaf, A.Vidaković, N. Rota, B. Radić, J. Brahms, D. Šoštakovič...

Ulaz slobodan

1

IN MEMORIAM ARSEN DEDIĆ Šibenik, 1938. - Zagreb, 2015.Dobitnik Goranova vijenca za 2003. godinu ...Premda doba ludosti i knjigaNeće postat spomenik u bronciK'o ''Most beli'' iznad zemnih brigaUvijek ćemo ostat Goranovci!...
Harmonikaški orkestar u Zadru Nastup Akademskog harmonikaškog orkestra 'Ivan Goran Kovačić' u Zadru Narodni trg Zadar, srijeda 19. kolovoza 2015., početak u 21.00 sat Na programu: E.Piaf, A.Vidaković, N. Rota, B. Radić, J....
Summet Fest - Harmonikaški orkestar u Njivicama Petak, 19.lipnja, Njivice, lukobran Početak u 21 sat Na programu: Brahms, Šoštakovič, Starc, Rota, Morricone...
Crkva sv. Ilije u Lipniku Koncert Muškog vokalnog ansambla i Tamburaškog orkestra Folklornog ansambla  
Lipik, koncert u Kursalonu SUBOTA, 6. LIPNJA U 20.00 SATI
38. SUSRETI ZAGREBAČKIH GLAZBENIH AMATERA DOM KULTURE PREČKO, 26.04.2015.
Svečana akademija KBUGZ-a Svečana akademija Koordinacije braniteljskih udruga grada Zagreba Zagrebačko gradsko kazalište Komedija Petak, 29. svibnja 2015. u 17:30 sati Sudjeluje Muški vokalni ansambl i Tamburaški...
SJEĆANJE NA MAESTRA ZVONKA ŠILJCA HRVATSKI GLAZBENI ZAVOD, 14.03.2015. A.PIAZZOLLA - OBLIVION R.HARDIMAN - LORD OF THE DANCE B.STARC - BALKANSKA IMPRESIJA